nad korizmenim vremenom stoji veliko obećanje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kra-ljevstvo Božje!“ (Mk 1,15). Isus najavljuje da Bog sada na nov način, kao kralj u svojoj sveo-buhvatnoj ljubavi, hoće djelovati, čak i više: gospodovati, vladati. On svoje kraljevsko gos-podstvo, svoje kraljevsko djelovanje hoće objaviti ovdje i sada i želi da mi postanemo glaso-noše ovoga kraljevstva na zemlji.

     Stoga poziva: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15). Obratiti se znači ući u Božju perspektivu. Grčka riječ, koju se ovdje prevodi s „obratite se“ znači doslovce „promijeniti mišljenje“. Radi se dakle o tome da uđemo u Božji način gledanja i gledamo polazeći od nje-gova stajališta i njegovim očima. A zatim polazeći od te nove perspektive živimo i djelujemo u pravcu vidljiva svijeta. To pojašnjava sljedeća pripovijest.


Pripovijest
    

     Kralj i njegova žena (supruga) dosta kasno u svom životu dobili dugo željena sina, prijes-tolonasljednika. Ovaj je sin na svojoj ruci nosio karakterističan urođeni madež (?). Zatim se dogodila nezgoda i sin je kod ove nezgode nestao.
Prosjačka horda je pronašla dijete. Vidjeli su krasne haljine i dragocjene materijale s odličjima gospodina visoka ugleda koje je beba nosila, ali budući da nisu znali čitati, nego su bili gladni i smrzavali se, uzeli su dijete i prodali njegove haljine.
Kralj i njegova žena bijahu izvan sebe od boli zbog ovoga gubitka i toga istog dana poša-lju čitavom zemljom i preko granica glasnike da traže ovoga dječaka s madežom na ruci.

     Ne znamo koliko je dugo ovo traženje potrajalo, koliko dana, mjeseci, godina. Znamo je-dino to da je dijete živjelo među prosjacima, odrastalo u prljavštini i dronjcima, živjelo sa štakorima i buhama. I naučilo prosjačiti, lagati, varati, bježati pa i krasti. Živjelo je tako: prosjak među prosjacima, sve to toga neobičnoga dana kad su ga kraljevi glasnici pronašli.
Dječak je u međuvremenu već dva puta uhvaćen u krađi. I ovoga je puta već imao kono-pac o vratu; trebao je biti na trgu obješen. Ali kad su kraljevi glasnici pristigli i na ruci otkrili madež, znali su: to je traženi sin. Umiješali su se (posredovali), oslobodili dječaka i uzeli ga sa sobom kralju.

    

     Dijete-prosjak se jako uplašio. A kad su mu glasnici prenijeli radosnu vijest da je on izgubljeni i dugo traženi kraljev sin, pomislio da je to samo okrutna šala. Čak se bojao da ga prije smrti čekaju još dodatna mučenja. Stoga pokuša više puta uzalud skočiti iz kočije i pobjeći.

     Njegova je zbunjenost bila to veća kad je, stigavši na dvor, od kralja i njegove žene, to dvoje presretnih ljudi, bio uzet u naručje. U njemu se javila dvojba da to mora biti teška za-buna. Kad je prolazio pored ogledala, sve mu je to izgledalo više kao sprdnja. Zar tako izgleda kraljev sin? Obučen u dronjke, neugodno smrdi, ušljiv i u prignutu podaničkome stavu?
Možemo si zamisliti da je prve noći pokušavao kroz svoj prozor napustiti dvor i pobjeći, da se u svojim novim haljinama osjećao apsolutno smiješno i uvijek iznova nadvladavao du-boku odvratnost prema kadi za kupanje. Postaje nam jasno da će mladoga prosjaka sljedećih tjedana, mjeseci i godina čekati puno novoga. On mora postati onaj koji uistinu jest: kraljev sin i budući vladar zemlje.

     Nije jednostavna ni zadaća kraljevih slugu, uvesti kraljeva sina u najrazličitija područja njegove baštine. Trebat će puno strpljenja dok se nekadašnji prosjak bude ponašao u skladu s naravi kraljevskoga dostojanstva, a još će dulje potrajati dok bude stvarno razmišljao kao baštinik kraljevstva i ponašao se u skladu s time. Zamisliva su i vraćanja u stari mentalitet prosjaka.

     Toliko pripovijest. Kraljev sin mora napustiti mentalitet prosjaka, to znači zaboraviti neš-to stečeno odgojem, što mu je ušlo u krv. Istodobno mora naučiti novo, nešto što mu se spo-četka čini stranim i besmislenim – naime urastati u kraljevski mentalitet, osjećati se kao kra-ljev sin i ponašati u skladu s time.


     Živjeti iz krštenja

     Ovaj put učenja znači živjeti iz dara krštenja. Jer u krštenju nam je darovan novi identitet. Mi smo – rečeno slikom pripovijesti – uzeti na dvor. Mi smo Njegova djeca i Njegovi baštinici. Sada treba zahvalno i odlučno prihvatiti ovaj dar i ovaj novi status i iz njega živjeti. To je put učenja obraćenja.
Tako u nama umire nešto kako opisuje Pavao: „Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti živo-ta“ (Rim 6,4).

    "Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt“. Umrijeti znači ostaviti. Što moramo (ili bolje rečeno smijemo) zaboraviti i ostaviti?
    Urođeni strah da smo prikraćeni i da se moramo sami osigurati.
    Razmišljanje i osjećaj da premalo vrijedimo, da nismo dostatni.
    Potrebu da sami sebe moramo dokazati i uspjeti.
    Laž i svaki oblik „potajno“ vjerovati.
    Strah da smo napušteni i da puni nemira gledamo u budućnost
    
    Obratno treba na dvoru živjeti iz jednoga drugog izvora. „…kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života“. Živjeti kao „novi ljudi“ znači: 
    Prije svega prihvatiti svoj novi identitet i u njega urastati. Ja sam Božji ljubljeni sin, Božja ljubljena kći. Neovisno o vlastitome postignuću i osobnome zatajenju ja sam skroz naskroz dobrodošao i ljubljen za svu vječnost. Ovu sigurnost treba uzeti duboko u svoje srce. Ja sam kao njegovo dijete namjera njegova srca, Ja mu vrijedim sve. Za mene, svoju kći, svoga sina hoće on učiniti sve da bi mi uistinu bilo dobro.
    Za mene se pobrinulo. Ja smijem napustiti svoje strahove da sam prikraćen. Ja sam bogat i stoga mogu velikodušno dijeliti i davati. 
    Ja imam zavičaj i na mene čeka vječnost puna ljubavi i radosti. Jer „domovina je naša na nebesima“ (Fil 3,20). 
    Bog je u svemu za mene. On je protiv onoga što meni i svima nama škodi. Zato nam dariva sve što trebamo. Njegova snaga i ljubav idu uvijek s nama.

     Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Božje

     Ovu posljednju misao – sigurnost da smo u Božjoj ruci, Pavao opisuje ovako: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad Golotinja? Pogibao? Mač… U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu“ (Rim 8,35.37-39).
     Poteškoće, trpljenja, nevolje i opasnosti dio su našega života. Radosna vijest sastoji se u tome da je Isus Krist sve ovo tamno i užasno, čak i samu smrt, snagu koja razara život, uzeo na sebe. To znači: Spašeni smo trpljenjem i smrću. Sve, baš sve u našem životu završit će dobro, makar trenutačno u životu izgledalo sasvim drukčije.
     Ova nam sigurnost s obzirom na našu budućnost daje opuštenost. Premda se puno toga u nama i oko nas u obitelji, Crkvi i svijetu slamalo, sigurno ostaje ovo: Mi smo u Božjoj ruci i on će nam u svim situacijama dati potrebnu snagu. Njemu smijemo povjeriti sva svoja bojažljiva pitanja i brige s obzirom na budućnost; i svoje vremenite planove. Bog će koordinirati puno bolje!

     Slaviti odlučujući korak

    U obnovi krsnih obećanja u vazmenoj noći pozvani smo odreći se prosjačkoga mentaliteta i otvoriti se novome identitetu i u njega sve više urastati . Pozvani smo tri puta reći „Odri-čem“ (od čega se odlučno okrećem!) i „Vjerujem“ (iz čega živim, komu hoću potpuno vjero-vati i u koga se hoću potpuno pouzdati!).
    Pozivam te da napišeš što to za tebe osobno znači a zatim ovaj korak posve svjesno izvršiš i slaviš u grupi da bismo svi novom radošću živjeli svoj kraljevski identitet.